Ko je prošao kroz cijelu Perućicu, posljednju prašumu u Evropi, a ko nestao u njenim bespućima? Šta se desilo sa Njemcima 1943. godine?
Ko je prošao kroz cijelu Perućicu, posljednju prašumu u Evropi, a ko nestao u njenim bespućima? Šta se desilo sa njemačkom SS jedinicom u junu 1943. godine, tokom bitke na Sutjesci? Kako je završilo putešestvije kroz planinu Zelengoru mladog francuskog biologa Benoa Martena, prije gotovo deset godina? Koje životinje i biljke obitavaju u ovom jedinstvenom eko rezervatu na evropskom kontinentu, površine višoj od 52 hiljade hektara i koje su u međuvremenu nestale? Zašto su umjesto satelitstkih snimaka i vremenskih prognoza, u Nacionalnom parku Sutjeska, za planinare i ljubitelje prirodnih ljepota pouzdanija narodna vjerovanja?
Ovo je samo dio pitanja i dilema sa kojima se sreću i koje postavljaju putnici namjernici u NP Sutjeska i koji iz dana u dan, pojačavaju intersovanje za ovaj, jedistveni prirodni dragulj u srcu Evrope, koji u svom središtu, pored ostalih znamenitosti, ima i prašumu Perucicu, posljednji, najočuvaniji prirodni rezervat na evropskom kontinentu.
I sam Rafting centar Drina-Tara bilježi sve veće interesovanje turista sa svih kontinenata za NP Sutjeska i njegove ljepote. Broj zaniteresovanih za pješačke ture i safari kroz Perucicu, Magliić i jezera Zelengore, samo ove sezone, povećan je za oko 60 odsto!
Neprohodnost prašume Perućice
Perućica je, ističu prirodnjaci, posljednja očuvana prašuma na evropskom kontinentu, nastala prije oko 16,5 hiljada godina, na obodu lednika. Površina joj je oko 16 kvadratnih kilometara, ovalnog je oblika i ukliještena je u procijepu između obronaka Volujaka, Maglića i Zelengore. U njenom središtu je i veličanstveni vodopad Skakavac, visok 80 metara, koga napaja lednik Volujaka. Sa Dragoš Sedla, kroz prašumu, vodi 250 metara duga staza do vidkovca, odakle se pruža bajkovit pogled na vodopad i prašumu, za koju se vjeruje da u oko 90 odsto njenog prostranstva, ljudska noga nikad nije kročila. Stabla bukve, crnog i bijelog bora, graba, javora i jasena su visoka i preko 60 metara i to su, po podacima prof. dr Radomira Lakušića, najviša izmjerena stabla drveta u Evropi. Primjera radi, stazu do vodopada Sakakavac, dugu oko 900 metara, kroz bespuće Perućice, nemoguće je savladati ispod dva sata hoda i prave avanture!
Najstarija svjedočanstva govore da je Perućica, zvanično prvi put otkrivena 1886. godine, prilikom „taksacije“, odnosno doznake šume za sječenje, na obodu Dragoš Sedla. Kad su šumari i tadašnji inženjeri neoprezno, malo dublje ušli u šumu ispod Dragoša, ugledali su stabla kakva nikad u životu ranije nisu vidjeli. Izvršena su mjerenja stabala smrče, koja su pala od starosti i bolesti. Smrče su bile dugačke nevjerovatnih 64,5 metra, sa promjerom od dva metra na panju.
Kamene urvine i provalije Perućice, obrasle gustom šumom, na prostoru dugom šest i širokim oko tri kilometra, nisu prohodne, jer je ulazak u prašumu strogo zabranjen bez vodiča. Postoje dvije staze kojima idu moderni ljubitelji prirode sa vodičem: jedna do vodopada Skakavac, a druga Dragoš Sedlo –Suha. Planinarske markacije kroz Perućicu nema, jer je ovdje bujna vegetacija. Ogromno je isparavanje, skoro svakodnevno grije sunce i pada kiša. Urbana legenda kaže da preašumu Perućicu nikad niko obišao nije. Zbog gustine šume i polumraka koji vlada u unutrašnjosti, putnik se stalno vrti u krug.
Ipak, Perućicu je kao svoj džep, poznavao izvjesni Rašević, koji je živio prije oko stotinu godina, na obodu prašume, pripovjedaju mještani Tjentišta. U vrijeme Austrogarske aneksije BiH, na ivici prašume živjelo je nekoliko srpskih porodica-nomada, koji su stoku napasali na obroncima Volujaka. Ovce, konje i goveda, do planine Volujak, koja se izdiže iznad Perućice, morali su goniti kroz srce prašume, samo njima znanima stazama i bogazama i vraćati se njima nazad. Današnji potomci nekadašnjih nomada tvrde da su put kroz prašumu, nepogrešivo znali konji, koje bi sa tovarom pustili naprijed i prema svjedočenju, nikada niko, nije zalutao u jedinoj evropskoj prašumi.
Ipak, neko jeste. Kada je na prostoru između planina Zelengore, Maglića i Vučeva, od 15. maja do 15. juna 1943. godine vođena legendarna bitka na Sutjesci protiv njemačkih okupatora, partizanske jedinice, sa ranjenicima i bolnicom u pokretu, zaustavili su se na Dragoš Sedlu, u neposrednoj blizini prašume. Na tom mjestu Nijemci su izvršili nezapamćeni zločin-likvidirali su ranjenike i bolničko osoblje. Jedna od rijetkih preživjelih učesnica tog pakla, rodom sa Korduna, evocirajući uspomene na Bitku na Sutjesci, ispričala je 1985. godine, kako je u junu 1943. godine, poslije masakra nad partizanskim ranjenicima, jedna elitna SS njemačka jedinica, veličine voda, neoprezno ušla u zapadni dio Perućice i iz nje nikada nije izašla.
Izvor: raftingtara.com