Razmišljao sam da li uopšte da se uhvatim papira i olovke i na njemu iskažem sve ono što me još uvijek drži, pa čak i u snovima zanosi, da smo Nizama i ja još uvijek tamo gdje smo daleko od naše svakodnevnice, od naše stvarnosti i radnih obaveza. Na nagovor dragih i bliskih osoba odlučih se na ovaj potez i praktično nastavak prošlogodišnje priče mi daje motiv a ujedno ispunjenje obećanja da prošlogodišnja tura neće biti posljednja i najsmjelija..
Kako je četrnaest dana nekad, u nekom drugom, čini se nestvarnom svijetu, zaista premalo, tako nam prošlogodišnja turneja ostavi želju da se baš vratimo i započnemo ovu sadašnju priču od Istre, mjesta koje nam mami uzdahe oduševljenja. Kako obično po planu nikad ništa i ne ide, tako i naš put dugo planirani umjesto vozom do Ljubljane započinje autobuskom linijom do Kopra. Kopar i dolazak za nas je bio poput zbunjenosti prije jutarnjeg umivanja. Dolazimo u zemlju gdje žive ljudi tako slični nama, a po svemu puno drugačiji. Žive i njeguju kulturu koja zaista može zbuniti slučajnog prolaznika. Od Kopra preko Izole do Portoroža zaista izgleda sve tako počešljano, usisano i njegovano. Biciklističke staze i rute izgledaju baš tako čini mi se kakve i mi ovde sa ovih prostora zamišljamo, priželjkujemo i tražimo putem raznoraznih biciklističkih događaja koji se populariziraju iz godine u godinu. Prvi dan nije tako lagan za oboje poslije višesatnog autobuskog truckanja i skučenosti. Uživajući ipak krajolicima išaranim pomenutim stazama nalazimo mir uz more, daleko od buke u mjestu Savurdija koja svojim geografskim položajem čini najsjeverniji vrh Istre.
Staze će čak neki poznavaoci Istre prepoznati kao „Parenzana”. Za one koji ne znaju, Parenzana je uskotračna željeznička pruga koja je povezivala Trst, preko niza stajališta, sa Porečom, kao krajnjom željezničkom stanicom. Bila je u funkciji od 1902. do 1935. godine. Prolaskom kroz Italiju, Sloveniju i Hrvatsku pratilo je mnoštvo pratećih željezničkih objekata, mostova, vijadukta i tunela. Koridor pruge je danas sačuvan i preuređen za bicikliste. Zanimljiva je i sudbina tračnica i šina ove pruge. Naime, Mussolinijeve vlasti su demontirale šine i otpremile ih brodom u svoju, tada okupiranu koloniju – Etiopiju. Međutim, taj brod nikad nije stigao do odredišta jer je potonuo u Sredozemnom moru.
Naš put preko Istre, bolje reći preko dijela, nažalost, se zaustavlja u Poreču gdje usljed najavljenih vremenskih neprilika donosimo ishitrenu odluku ali se ispostavilo i ispravnu, sjedamo na bus i najkraćim putem prelazimo u Rijeku grad koji također nije nudio gostoprimstvo pod vedrim nebom ali u svakom slučaju jednostavniju propusnicu da bježimo biciklima i tražimo nešto bolje uslove u Ličko-Senjskoj regiji. Nešto manje avanturistično je bilo u mjestu Klenovica pored Novog Vinodolskog gdje smo morali iznajmiti klasični smještaj i topao krevet iz kojeg smo ipak tri noći za redom osluškivali grmljavine, kišni prolom oblaka i čuvene senjske vjetrove koji nemilosrdno metu senjska prostranstva prirodu i more. Dani su ipak bili drastično drugačiji. Tu smo kao normalni turisti uživali u plaži i zrakama sunca koje su uspijevale kroz masu oblaka prodrijeti i do nas. Tu sam iskusio i svoje ribarske sposobnosti pa smo za večeru uživali u dnevnom ulovu i svježoj ribi.
Prvi signal lijepog vremena je nama spremnim i odmornim ujedno predstavljao kao start na nekom takmičenju. Pedalom prelazeći prelijepe krajolike Senja, Karlobaga, pa sve podnožjem čuvene Paklenice, u dva tri dana dolazimo do Zadra, ujedno i mjesta gdje je sve čini mi se drugačije i pitomije. Kampovanje i taj užitak pod zvijezdama smo posebno doživljavali, pogotovo na mjestu odakle se većina kornatskih otočića nazire.
Nastavak putovanja nimalo skromno se može reći da je bilo egzotično. Divlje obale, puste plaže i tirkizno more totalno zapostavljaju proizveden umor na dvotočkašima i stavljaju ga u drugi plan. Čak i u svom tom užitku, pomalo se prepustivši toj egzotičnoj monotonosti, vrisak i iskreni pokušaj dozivanja i obuzimanja naše pažnje nas budi iz svega toga. Pravu notu našem putovanuju dodaše prijatelji, također biciklisti, sličnih pogleda iz Rogoznice. Mjesto koje da zamalo proletimo na biciklima, a da nam u sjećanju ostane samo kao mjesto u kojem smo se rashladili u obližnjoj uvalnoj plaži. Naša, sad već možemo reći prijateljica, Filka iz Hrvatske i njen dečko Marko ne dozvolivši nam tek tako da prođemo, pružiše nam sklonište od sunca i već usijanog asfalta. Uz priču i njihov motiv našeg zaustavljanja nismo mogli nikako odbiti tek ispečene srdele na gradelama kao ni njihovo domaće vino sa obližnjeg vinograda. Naše poznato bosansko gostoprimstvo, njih je također propratilo stazama naše domovine, tako da su nam kroz priču i otkrili taj razlog koji su dugo planirali i način na koji bi nekoga sličnog njima bar po pogledu putovanja zaustavili i na svoj način uzvratili.
Sudbina je bila na našoj strani. Ti momenti druženja i iskrenog predstavljanja jednih drugima, naravno, propraćeno na dalmatinski način uz srdele, vino a i posljepodnevno kupanje na skrivenim plažama prelijepe Rogoznice i njenog Zmajevog oka su našem putovanju dala veći značaj. Putovanje ne bi bilo putovanje da se na bilo koji način ne zasiju i nova prijateljstva. Pod tolikim dojmom, put prema Trogiru i Splitu ništa manje bitan. Da i Makarska rivijera opet može ponuditi nešto više, kad čovjek misli da je tu sve doživio i vidio, zaista može. Dijelom našeg traga se pojavljuju naravno opet ljudi, po avanturi slični nama ali idejom i ciljem puno većeg zalogaja. Naime, dvoje njih mladih Nora i Rick na tandem biciklu uputili su se sa svojim ljubimcem psom po imenu Ćuda u avanturu od vremenski oko dve godine na put od Holandije do Malezije. Spontani i slučajni susret je čak i Makarsku rivijeru učinio drugačijom. Kako nam komunikativnost nije slaba strana tu opet naša ljubaznost i dobronaklonost preovladava pa se među nama rodi i prijateljstvo.
Svojim gestom, a ponukani Filkinim i Markovim potezom, ponudimo im također smještaj i priliku da budu naši gosti u Sarajevu, a samim tim i izvršili znatan uticaj na tok njihovog putovanja što znači da smjer preko Crne Gore i Albanje ipak zamjeniše odlukom da ih nešto ljepše i ugodnije čeka u BiH i Sarajevu. Prelijepa večera, druženje i spoj s prirodom pa u noć pod nebeskim svodom nadvijenim nad Živogošćem, šator do šatora sa novim holandskim prijateljima obilježiše i posljednje dane našeg godišnjeg odmora. Granica našoj pedali bijaše svima nama dobro poznato mjesto Doljani koje ponosno biciklima prolazimo u svega tri minute, dok su se kolone auta protezale. Pred nas na granicu dolazi sa našim vozilom kolega i prijatelj Nermin, koji je također bio dio našeg spontano razrađenog putovanja.
Avantura za avanturom nam svaki put zagrije krv i stvori želju za novim polaskom. Dosadna svakodnevnica, jurnjava za poslom i obavezama, kao i ljudi bez mašte s niskim interesima su dodatni motiv da na ovaj način i u stilu slučajnog prolaznika upoznamo svijet, razmjenimo osmijeh, podijelimo sve ono što nosimo u torbi i mimo nje, zbližiti se s ljudima i kraj kristalno čiste vode. To je onaj dio u čovjeku koji većina ljudi zaboravlja da postoji kao dio života. Onaj glas iznenađenja, začuđeni ton uz osmijeh koji svako proizvede kad čuje moje planove, a sve to meni govori kao o nekoj težini poduhvata. Putovati sa voljenom osobom i pratiti svijet oko sebe takav kakav jeste lako… nije nimalo lako, ali se isplati sveke sekunde.
Tekst: Sanjin Jahić, foto: Sanjin Jahić,