Članovi Visokogoraca Sarajevo i Visokogoraca Istočno Sarajevo odlučili su provesti produženi vikend, od 14. do 17. 8., na Prokletijama. Na samom ulazu u Grebaje stoji tabla na kojoj piše: „Kad je bog stvorio planinu, sigurno je mislio na čovjeka, da mu život učini ljepšim” – dobro došli u Grebaje, oazu mira i ljepote..
„Prije svega zahvaljujući, planinarskim potencijalima Karanfila, dolina Grebaje je postala najatraktivniji planinarski centar Prokletija. U cjelini, stijene i vrhovi Karanfila (2.460 – 2.490 mnv) pružaju velike mogućnosti planinarenja i alpinizma, počev od lakih, pa do ekstremno teških uspona. Sa Karanfila se pruža izvanredan pogled na albanski dio Prokletija gdje se i nalazi najveći vrh sa te strane granice Maja Jezerce (2.695 m). Takođe, staze vode i do vrha Očnjak (Maja Nj eri krit – smrznuti čovjek) na nadmorskoj visini od 2.185 mnv, Kotlovi (1.600 mnv) sa prelijepom stijenom Koplje, visine 300 m, Karalula (1.915 mnv) Volušnica (1.879 mnv) koja se nalazi u istoimenom rezervatu Nacionalnog parka „Prokletije”…” Pročitavši ovakav tekst odlučismo posjetiti i osjetiti tu divlju ljepotu Prokletija. Polazimo iz Sarajeva kasnim posljepodnevnim satima do daleke doline Grebaje odakle krećemo na naš uspon.
Grebaje se ističu osobito ravnim livadama, a ima ih četiri. Na travnatim padinskim livadama zvanim Škala sa desne strane puta prema centru Grebaje nalazi se napušteni objekat karaule iza kojeg je smješten Planinarski dom „Branko Kotlajić”, vlasnika PD „Radničkog” iz Beograda. Smjestit čemo se u kamp pomenutog doma te izvršiti uspon na Sjeverni vrh Karanfila i Očnjak. Imamo na raspolaganju tri dana i odličnu vremensku prognozu. Lijevo ispod puta na prvoj livadi Grebaje okružena gustom četinarskom šumom nalazi se „Suljova česma” iz koje šiklja mlaz ledene vode. Posljednja i jedina voda za piće u dolini Grebaje. Odatle polazi veliki broj staza, kao i staza za naš današnji planirani uspon na Sjeverni vrh Karanfila.
Prolazimo uskom travnatom stazom do pojasa guste šume, pa opet livadskom stazom nekih stotinak metara koja nas uvodi u sitnu bukovu šumu. Uspon je vrlo strm, obrastao u gustu šikaru i visoku travu, kao da rjetki posjetioci prolaze ovom stazom. Zastajemo na malim travnatim policama diveći se dolini koja ostaje iza nas. Staza dalje vodi uz dug sipar, zatim krivudavim travnatim policama do Donje Krošnje gdje pravimo manju pauzu. Uživamo u vidikovcu Donja Krošnja koji je obrastao bujnom vegetacijom, gdje uočavamo i vrlo rijetke ljekovite, kao i endemične vrste biljaka. Uživamo u pogledu na Gvozdeni vrh prkosno uzdignut odmah ispred nas, kao i na Očnjak koji je cilj našeg narednog uspona.
Poslje kraćeg odmora nastavljamo put kamenom stazom prema središnjoj stijeni Krošnje i Pečurke. Pečurka je jedino sklonište u cirku Krošnje i veoma pogodno mjesto za bivakovanje pri zimskim usponima na Karanfil. Meni ta stjena više liči na glavu psa, čuvara doline. Tu nailazimo na raskrsnicu staza. Lijevo vodi staza na Šuplja vrata prema Očnjaku i dalje u dolinu Grebaje, a desno siparom na Zeleni jezik, Krošnjin prolaz i zavija desno pod greben sjeverne strane Karanfila.
Predjeli i vidici koji se otvoriše pred našim očima nemogu se opisati. Osjećaj širine i slobode je veliki. Staza nastavlja skoro vertikalnim usponom prema vrhu Sjevernih Karanfila. Vrh nas počasti najljepšim pogledom. Bili smo srećni i raspoloženi. Nigdje se kao ovdje ne može vidjeti surova divljina kamenih vrhova koji paraju plavetnilo neba i pitomo zelenilo , živopisnih dolina. Odmorom uz kafu kojoj nema cijene.
Trud se isplatio jer smo od ovog dana bogatiji za nove vidike. Njihovi su minijaturni dijelovi ostali u našim fotoaparatima kao „argument” za drage nam prijatelje koje ćemo nagovoriti za ovaj uspon a, nama kao podstrek i opravdanje da se ponovno vratimo. Ipak, treba krenuti. Niko od nas ne bi mogao da kaže koliko je vremena prošlo od posmatranja, upijanja da što više i što bolje zapamtimo prekrasni pejzaž. Uživasmo cijeli sat na vrhu i onda niz strmu vertikalnu stazu nazad ostavljajuči iza sebe Ropojansku dolinu i sve vrhove iznikle iz nje za neku drugu turu.
Niz sipar pa livadom do Šupljih vrata, čudom prirode. Dvije priljubljene glave popularnog naziva „Mečka ljubi meče”. Oko nas bezbroj vrhova Karanfila. Međutim i ovog puta nismo osjetili da smo pobjedili planinu, otkrili smo za nas do sada nepoznate ljepote i draži koje nas još više za nju vezuju. Treba čuvati snagu za sutrašnji uspon na Očnjak. Lagano hodamo niz sipar, veliku snježnu plohu do staze za gornji dio Ljubokuća i razdvajanja za Očnjak. Uz odmor razgledasmo i utvrdismo kuda vodi staza za sutrašnji uspon.
Povratak u toplinu kampa opasanog gorostasnim oštrim planinskim vrhovima podari nam zaslužen odmor.
Dok sjedim razmišljam, o novim destinacijama i vrhovima na Prokletijama, Ropojanska dolina zove… U planinama tišina ima svoj govor i svoje trajanje… Dugo, dugo posmatrali smo ovu neopisivu ljepotu koja se teško zaboravlja.
Tekst: Samela Zelić, foto: Samela Zelić