Kada te neko pozove, ili sam odlučiš da kreneš na Prenj ili neki od vrhova na Prenju, uvijek se doživi neko novo iskustvo i poznanstvo. Prenj, nama sa ovih prostora, dođe kao matična planina za planinarenje, visokogorstvo i alpinizam. Ovaj put smo se odlučili krenuti na Prenj bez nekog cilja, bitno je samo da smo u planini.
Krenuli smo u večernjim satima ka Rujištu. Izletište se nalazi nedaleko od Mostara. Smjestićemo se u planinarski dom „Rujište”. Dom se nalazi na 1.050 mnv, a njime gazduje Planinarsko društvo „Prenj” iz Mostara. Ne iznosimo svu opremu, samo nužne stvari za prenoćiti. Bura iznad „Rujišta” je očistila nebo i nagovještava čist i lijep nadolazeći dan.
Jutro. Domaćin doma poziva na jutarnju kafu. Sunce se probija kroz borove grane sa odsjecima jutarnje smrznute rose. Uz kafu dogovorismo i plan za nastavak naše avanture. Još jednom pregledasmo ruksake da li je sve tu što treba za naredna dva dana. Krećemo markiranom stazom koja vodi od doma preko Vilinog klanca do Bijelih voda. Nedaleko zastajemo i skidamo višak garderobe, dok jako jutarnje sunce a i blagi uspon čine svoje. Put vodi kroz borovu i bukovu šumu sa dobro uređenom i markiranom stazom. Prvu veću pauzu smo napravili kod bunara. Naravno tu smo nešto i prezalogajili. Put nastavljamo prečicom prema Vilinom klancu. Staza je označena žutim trakama sa naznakom „Pazi mine”. Uspenjasmo se stazom do Vilina klanca držeći se strogo oznaka na stazi.
Stižemo u dom „Adnan Krilić” na Bijelim vodama. Dom se nalazi na 1.450 mnv, a i ovaj dom spada pod nadležnost planinarkog društva Prenj iz Mostara. Otvaramo dom i smještamo se. Pošto se najavilo još planinara da će boraviti u domu zauzimamo mjesto i ostavljamo višak stvari koje nam nisu potrebne za dalji nastavak do Sivadija. Tu vani pored doma ručamo i kafu pravimo jer bi bila grehota propustiti to zadovoljstvo po ovako lijepom vremenu i ambijentu. Mada je kasno popodne a malo smo odužili sa guštanjem, ipak se odlučujemo krenuti dalje prema Sivadijama. Od doma krećemo kroz klekovu šumu prema grebenu Sivadija. Obilježene i markirane staze nema, pa put sami sebi tražimo, kroz kleku, stabla munika i kamenih ploča. Često zastajemo i osvrćemo se na vrhove Prenja – Plavac, Kamenac, Botine, Zelenu glavu… Sunce je na samom zalasku pa ćemo i mi naš put skratiti do zapadnog grebena Sivadija. Pojavio se i dim iz odžaka doma! Dobra vijest – stigli su i drugi planinari, pa nas očekuje topao dom. Sami vrh Sivadija ovaj put ćemo gledati i slikati sa grebena. Čekace on nas tu na istom mjestu. Poslije par fotografija koje smo napravili slijedi povratak. Silaz baš nije tako lak bio kao što smo mislili, jer smo izabrali neki, kao, kraći put. Trebalo je savladati i nekoliko skokova niz kamene ploče. Malo se pridržavajući za kleku, malo oslanjajući na štapove, u sami sumrak se nađosmo tik doma. Na vratima doma nas dočeka čovjek sa smiješkom i riječima: ,,Bujrum, vatra je naložena!”. Skidosmo ruksake i gojzerice, a iz sobe se čuje pucketanje vatre i toplina koja nas dočeka na samom ulazu u sobu.
U sobi zatičemo još planinara. Sjaj svijeće ne da u prvi momenat ni da razaznamo lica koja nas dočekuju. Poslije presvlačenja, ide neizbježna supa, pa ,,ćeif – kafa”. Kako to već ide, priče započinju o planinarenju i događajima u planini. Ambijent doma, svijeća i pucketanje vatre u kaminu nas je vratilo u davne godine planinarstva. A svi smo bili puni događaja i iskustva pa se na vrijeme nije ni gledalo. Vrijeme je i za počinak, treba i sutrašnji dan iskoristiti maksimalo. Razilazimo se svak u svoju sobu na spratu doma. Neki će ostati u sali i ostatak noći prespavati na spojenim klupama. Smještamo se u sobu a pogled kroz smrznuti prozor u vedro nebo najavljuje hladnu noć. Smješteni u vreće za spavanje uz prepričavanje o proteklom danu utonusmo u planinski san.
Sat na ovim prostorima nije potreban. Jutarnje sunce kroz prozor je budilnik. Ponovo žamor u sali. Svi smo u pokretu. Pakuju se i prepakuju stvari u ruksake i svak svojom stazom. Neki će do Jezerca neki do Sivadija a mi odlučismo da ispenjemo mali Osobac. Nakon neizbježnih jutarnjih obaveza krećemo jednim dijelom markiranom stazom.
Svraćamo do bivka koji je bio neizbježno sklonište, a koji je i služio kao glavni smještaj dok se gradio dom. Bivak je i dalje u dobrom stanju i može dobro poslužiti za smještaj. Nastavljamo stazom prema Prijevorcu gdje ćemo se desno odvojiti prema vrhu malog Osobca. Od odvajanja sa staze koja vodi na Prijevorac i Jezerce nema marke. Nastavljamo put preko kaskada i kamenja. Kako se više penjemo sve više se ukazuju vrhovi Prenja, obavijeni tankim slojem snijega. Sunčani dan bez vjetra nam dozvoljava više pauza za razgledanje i fotografisanje. Izlaskom na sami vrh dočekuje nas lagani povjetarac i planinska svježina sa čistim pogledom na Bjelašnicu, Treskavicu, Velež, Crvanj i ostale vrhove Prenja koje se sa svojom sniježnom bjelinom ističu u nebeskom plavetnilu. Na vrhu ćemo da odmorimo i odredimo stazu za povratak jer nismo ništa nosili od opreme za osiguravanje. Ova staza kojom smo se penjali je bila dosta strma i klizava. Ipak idemo provjerenom stazom, stazom kojom smo se i popeli. Vremena imamo dovoljno – nogu za nogom ali sigurno, spuštamo se sa najtežeg dijela. Pri silasku srećemo tri planinara koji su se uputili prema vrhu Sivadija i to pod punom opremom za bivakiranje. Sunce je visoko na horizontu, pa ćemo imati dovoljno vremena za odmor kod doma na Bijelim vodama.
Put nastavljamo prema Rujištu, polaznoj tački naše dvodnevne avanture po Prenju. U domu zatičemo domaćina koji nas je ugostio pri dolasku, sad to isto čini i pri odlasku. Poziv ili odluku poći na Prenj nikad ne odbijati ili razmišljati da li krenuti. Na toj planini se uvijek doživi neko novo iskustvo i neka nova avantura. To je planina koja mami sve zaljubljenike planine i zaljubljenike fotografije.
Tekst i foto: Samela Zelić