Vrijeme za vikend je bilo idealno za dobru dvodnevnu turu po Prenju. Odlučili smo se za uspon na Ovču iz Poljica, sa noćenjem u kontejneru u Donjim Poljicama, kojeg je postavio HGSS „Mostar” prije nekoliko godina. Otvorenog je tipa i potpuno je opremljen, ima peć i četiri do šest ležajeva, dok održavanje i zimsko opremanje drvima vrši HPD „Prenj – 1933” Mostar.
To je samo srce Prenja sa bajkovitim pejzažom obrubljenim šumovitim brijegom Kosovac i planinskim vrhovima Ovča, Lupoglav i Vjetrena brda. Do njega se može stići i sa strane kontejnera pod Vršinama. Mi smo išli putem iz naselja Ravni. Dvanaest kilometara sjeverno od Mostara sa magistralnog puta M-17 je skretanje za HE „Salakovac” i naselje Prigrađani. Na oko tri-četiri kilometra prema Prigrađanima naišli smo na raskrsnicu za naselje Ravni. Najprije smo vozili četiri-pet kilometara asfaltnom cestom, koja prelazi u dobar makadamski put dug dva kilometra. U Nazdrajić mahali se nalazi tabla sa biciklističkim putokazima i raskrižje sa šumskim putem odakle počinje staza. Auto smo ostavili kod nane Fate, u dvorištu pored bujne bašte i košnica punih meda. Staza je dobro markirana, te prati na dosta mjesta i kamene kupe kroz gustu šumu graba i hrasta medunca. Pri izlasku iz šume nalaze se obnovljene markacije, najčešće od kamenih kupa.
Išli smo preko Sjenokosi gdje smo napravili i prvu dužu pauzu. Dan je bio idealan za pješačenje – temperatura taman za kratkih rukava, a duž puta nas je pratio lagani vjetar, tek toliko da opravda ime prenjskog lanca kojeg posjećujemo. Nastavili smo do Vidikovca i Kapka i ispod kote Ploča do najvišeg dijela trase na 1.690 m/nv. Pogled sa Ploča je prelijep i nema vrha na Prenju koji se odavde neće ukazati u svojoj punoj ljepoti. Sa jedne strane se vide Poljica, Otiš, Zelena Glava, Botini, Mali i Veliki Kapljuč, sa druge strane Ovča, Lupoglav sa oknom, Vjetrena brda, skroz desno Plavac i Krvavac. Nismo se mogli nagledati ljepote koja nas je okruživala.
Prešli smo kamene ploče i počeli lagani silazak stazom preko izvora pitke vode Kapljuč. Nažalost, zatekli smo ledene plohe i mnoštvo ledenica. Dobro markirana i prohodna staza vodi kroz ugodnu šumu bora i bukve do Štirnog dola i kontejnera u Donjim poljicama na 1.435 m/nv. U kontejneru nema vode za piće, ali se po nju može otići do izvora Cmiljevac u Gornjim poljicama udaljenog oko 20-25 minuta hoda. Put uspona je skoro čitavom dužinom južno eksponiran, te je ljeti potrebno ponijeti dovoljnu količine vode za piće. Imali smo sreću da je u zavjetrini ispod kontejnera vjetar nanio petnaestak centimetara snijega, kojeg smo otopili na prethodno očišćenom šporetu (dečki su skinuli sulunare, te ih očistili od čađi kako peć ne bi dimila). Smjestili smo se u kontejner, raspremili i dogovorili detalje sutrašnjeg uspona na Ovču.
S prvim jutarnjim suncem krenuo je i naš uspon…
Išli smo kroz šumu i naišli na staru čobansku stazu, ne previše napornu, sa predivnim pogledom na neobične predjele. Divlje i pitomo u isto vrijeme. Mnoštvo kamenih ploča i travnatih polica olakšavali su naš uspon. Naišli smo na stjenoviti dio koji smo prije četri godine koristili za izlazak na vrh poslije kampovanja u Barnom dolu i zimskog alpinističkog uspona na Ovču. Dobar smijer, koji sada izgleda tako nepristupačano i surovo. Za nekih 15 minuta smo stigli na vrh Ovče. Ostali smo bez daha i riječi pred ljepotom koja nam se ukazala. Vjetra skoro da i nije bilo. Ispred nas se ukazao Lupoglav u svojoj ljepoti, koji je bio dobro posjećen ovog vikenda. Tri planinara su sigurnim korakom napredovala ka njegovom vrhu. Panorama pred nama je bila nestvarna… Svi vrhovi Prenja su tu: markantni zupci Vjetrenih brda, Herač, Velika Kapa, Botini…
Odmarili smo uz kafu i ručak, uživajući u jednosatnom pogledu na prekrasne predjele. Krajnje vrijeme za polazak nazad do kontejnera u Poljicima bilo je 13 časova.
Teška srca smo krenuli nazad, ostavljajući iza sebe sve vrhove, doline i šumovito-kamene predjele. Iako smo se popeli na svaki vrh na Prenju, želja za ponovim osvajanjem nikad ne prolazi. Do kontejnera nam je trebalo otprilike dva sata. Kratak odmor, pakovanje i raspremanje prepušteno je nama dvjema planinarkama. Krenuli smo kroz šumovitu stazu Štirnjeg dola do Kapljuča, pa kamenim pločama na Ploče, Kapak, sve do Sjenokosi gdje nas je sustigao sumrak. Bitno je da prije mraka nađemo markaciju i uđemo na šumsku stazu, onda je do makadamskog puta, Nazdrajić mahale i dvorišta nane Fate lako i po mraku.
Uz sunčane decembarske dane, puno pozitivne energije i dobrog druženja proveli smo još jedan nezaboravan vikend na Prenju. Puni utisaka vraćamo se u Sarajevo.
Samela Zelić