Odnedavno sam postao planinar. Toliko „odnedavno“ da ne smijem ni da kažem koliko, jer me mnogi ne bi uzeli za ozbiljno, a vjerovatno bi me i pitali otkud mi pravo da kažem da sam planinar. Zapravo, planinarenje je u mom kraju razvijeno već decenijama, pa i vijekovima. Ali, ne ono planinarenje gdje odlaziš da se diviš pogledu, vrhovima, biljkama i životinjama, nego ono gdje veliku visinsku razliku savladaš da bi odveo ovce na pašu ili donio sir u grad da prodaš. U tom smislu, moja porodica, prijatelji i sugrađani planinare već generacijama. Dakle, odnedavno u mom gradu postoji i zvanični klub i ja se odnedavno učlanih. Planinarili smo mi tako neko vrijeme, posjećivali niže ili više vrhove, šetali i uživali. Počele su da se pojavljuju i godišnjice osnivanja društva, pa smo i mi poželjeli da organizujemo neke veće skupove i izlete.
Okupimo mi, tako, nekoliko desetina ljudi, pokažemo im našu planinu, organizujemo ih i vodimo. Ove godine nas je jedan iskren, a iskusan prijatelj posmatrao kako mi to „organizovano” radimo i po završetku nam predložio da mi ipak pošaljemo nekog i na zvaničnu obuku. Prilika je da će za koji mjesec biti upravo jedna takva obuka, a sudeći po nama, valjaće nam ta obuka glave. Tako, a i sticajem drugih okolnosti, zatekao sam se početkom avgusta u Sopotnici kod Prijepolja. Boravio sam tu deset dana sa tridesetak drugih ljudi, saznao i naučio mnogo toga, utvrdio ponešto što sam znao, i na kraju sam postao vodič. Zapravo, to što sam postao vodič manje je bitno – tek od tada mogu da tvrdim da sam planinar.
Obuka je počela još u maju, na Avali. Zvanično, tu smo imali prijemnu provjeru. Popunili smo test od stotinak opštih pitanja vezanih za planinarstvo i trčali smo prilagođeni Kuperov test. Koliko se meni čini, prošli smo svi. Neki bi rekli da i nije kakav ozbiljan test kad smo svi prošli, ali ja sam to shvatio kao početak obuke. Za trčanje se nisam pripremao ni dana prije, a za test sam bacio pogled na neke skriptice vozeći se GSP-om od autobuske stanice do Avale. Testiranje mi je zapravo otvorilo oči i tu sam shvatio koliko sam, ili nisam, spreman da ikome pomognem u planini i koliko toga ne znam, a trebalo bi da znam. Naredna tri mjeseca sam proveo pod tim utiskom. U međuvremenu smo dobili spisak opreme koju trebamo ponijeti. Moram da priznam da je bila bar jedna stavka za koju nikada ranije nisam čuo, a nekoliko njih za koje sam znao šta su, ali nisam imao prilike da ih vidim. Počeo sam i da planiram put, za što se kasnije ispostavilo da i nije baš jednostavan zadatak. U mom kraju su saobraćajne veze sa Malmeom u Švedskoj bolje nego sa Prijepoljem u Srbiji.
Konačno, ujutro tog 1. avgusta pojavio sam se na željezničkoj stanici u Prijepolju, nakon 36 sati putovanja iz srednje Bosne, a preko Budve. Zvanična obuka je počela odmah, čak i prije nego što smo ušli u autobus. Mnoge stvari koje sam naučio u narednih deset dana zvučale bi bezazleno, pa možda i smiješno, kada bih ih pomenuo, ali treba imati razumijevanja i shvatiti da bi za neke od njih prošlo mnogo vremena da ih čovjek shvati sam, kada ga neko ne bi tome ciljno naučio. Da krenem od najjednostavnijeg, naučio sam kako da spakujem i unesem ranac. Znao sam ja to i ranije, nisam baš toliki duduk, ali ranije nisam obraćao pažnju hoću li kolegi iskopati oko štapovima ili mu probiti vreću za spavanje.
Narednih deset dana smo imali zaista intenzivnu obuku, vrijeme nam je bilo popunjeno predavanjima ili vježbanjem i zasuli su nas terabajtima informacija. Jedna od stvari koje lično smatram najkorisnijom jeste veoma kvalitetna obuka pružanja prve pomoći i prenošenja unesrećenog, a uz to je vezano mnogo drugih stvari koje je trebalo da naučimo, kao što je vezivanje čvorova, čuvanje užadi ili izrada improvizovanih nosila. Predavanja iz prve pomoći sam imao bar jednom ranije, kao i bilo koji vozač, ali ovo je bio prvi put kada sam se znojio po čelu i kada su mi drhtali prsti dok sam „oživljavao” povrijeđenog gumenog lutka Peru. Za to je zaslužna sjajna doktorica Zaga kojoj su godine iskustva u radu u hitnoj pomoći otkrile talenat za glumu, naročito za scene panike u nesreći.
Topografija i orijentisanje je takođe nešto izuzetno bitno, a ako se dobro savlada sigurno će smanjiti i potrebu za onim prethodnim – prvom pomoći. To je i jedna od oblasti u kojoj sam bio odličan i prije ove škole. Kao ljubitelj karata dobro sam se orijentisao i na papiru i u prirodi, ali ipak sam to znanje dopunio mnogim sitnim zanimljivostima. Uz sve to, upoznao sam zanimljivog predavača i planinara, Isu Planića. Donedavno me pogled na zvjezdano nebo podsjećao na neke zanimljivije trenutke iz mladosti, a od ovog ljeta po nebu tražim Kasiopeju i sjetim se predavanja.
Iz mnogih oblasti smo saslušali kraća predavanja i vjerovatno nismo naročito mnogo zapamtili, ali bitna su jer nismo ostali neupućeni – kada nam zaista zatrebaju znaćemo bar šta da tražimo. Upoznali su nas sa uređajima za radio-vezu, za GPS, zakonima i propisima koji uređuju našu aktivnost, sa našim pravima, sa opasnostima koje nas očekuju i načinima kako da ih predvidimo, sa načinom pravilne ishrane i gimnastičkim vježbama, sa planinarskom opremom, njenom upotrebom, održavanjem i čuvanjem, meteorologijom i načinima pretpostavljanja vremenskih promjena i mnogo drugih manje ili više zanimljivih ili bitnih stvari. Između ostalog, naučili smo kako da se spustimo niz uže i svidjelo nam se – to je bila jedna od prvih konkretnih opasnih stvari koje smo naučili da odradimo, a da ne osvanemo u rubrikama crne hronike. Uz sve to, vidjeli smo slapove Sopotnice, penjali se na Čelinu i spuštali niz kanjon Mileševke. Naravno, kao i svako drugo znanje i nastava, ako ne budemo koristili naučeno prije ili kasnije ćemo mnogo toga zaboraviti. Međutim, ono što nećemo tako jednostavno zaboraviti jesu ljudi.
Tih deset dana sam imao priliku da upoznam nekoliko desetina ljudi i svaki od njih je izuzetan na svoj način. Neki su se penjali na najviše svjetske vrhove, drugi su nas nezaboravno nasmijavali, treći su pokazali iskrenost i želju da pomognu kakva se rijetko sreće, a četvrti su jednostavno bili sjajno društvo za razgovor. Ono što je već sada izvjesno jeste da ta poznanstva neće tako lako izblijediti, nego već prerastaju u iskrena prijateljstva, a svaki susret sa njima podsjeća na vrijeme provedeno u Sopotnici, na neke stvari sa kojima su mi pomogli ili koje sam ja objašnjavao njima, a od toliko podsjećanja će, valjda, ponešto od naučenog i ostati.
Danas, nepunih dva mjeseca kasnije, i dalje livadarim sa svojim klubom na isti način – uživajući u pogledu, biljkama, životinjama i vrhovima, smijući se prepričanim doživljajima, i udišući punim plućima. Za razliku od onog planinarenja prije šest mjeseci danas primijetim šta ne radimo ispravno i pokušavam da to ispravim, nastojim da im prenesem sve što nam se u određenom trenutku pokaže korisnim, upoznajem ih sa poznanicima koje sam stekao i trudim se da svi postanemo planinari. U mom rancu „uvijek i svuda sa sobom” više nisu sikira, rakija i slanina. Mada, uz prvu pomoć, lampu i vodu, bar dvoje od onog prethodnog još uvijek je u rancu.
***
Na obuci za vodiče III kategorije 2015. godine po programu UIAA, bila su 23 redovna kandidata od kojih su svi prošli obuku i završili uspešno školu tako što su položili praktični pismeni i usmeni ispit. Na obuci je bilo i pet kandidata koji su polagali samo ispite, bez obuke, a od njih jedan kandidat nije položio ispit. Do sada je bilo je 11 obuka u letnjim uslovima i sedam obuka u zimskim uslovima. UIAA sertifikat za letnju obuku dobijen je 2013. godine i od tada se Srbija nalazi na mapi sertifikovanih zemalja, koje školuju planinske vodiče. Ovogodišnja letnja obuka je bila prva od osnivanja, koja nije bila pod rukovodstvom osnivača Službe vodiča Slobodana Gočmanca, koji je izveo i rukovodio sa 17 obuka.
Obukom za vodiče III kategorije (za vrhove do visine od 3.000 m u letnjim uslovima) rukovodili su instruktor Goran Burić, a ostali članovi nastavnog tima bili su: instruktori Iso Planić i Slobodan Žarković; operativni treneri Dragan Jaćimović, Neda Milošević, Dragan Tanasković i načelnik Zoran Kontić, koji je bio zadužen za ukupnu organizaciju i logistiku. Treba spomenuti i domaćine i kolege vodiče Dragana Petrića i Iliju Anderijća, koji je tečajce vodio na noćno bivakovanje i kroz kanjon reke Mileševke.
Tekst: Dejan Škrebić
Foto: Dragan Tanacković, Dejan Škrebić