Svijet planina i ceste pun je divnih, inspirativnih ljudi. Oni taj svijet koriste kao poligon za ostvarenje svojih snova i ciljeva baveći se outdoor sportovima, a osoba koje nam je privukla pozornost jest ultra maratonka s najljepšim osmijehom na svijetu – Andreja Podobnik iz Slovenije koja je lani osvojila prvo mjesto na prestižnoj Everest trail trci.
S Andrejom razgovarao: Matej Perkov
Koliko imaš godina i koliko dugo se baviš sportom i trčanjem?
Imam 40 godina i bavim se sportom odmalena. Do 15-e gdine bavila sam se biatlonom, zatim par godina ničim, da bi nakon 20-e počela aktivno trenirati na svakodnevnoj bazi. Trenerica sam skupnih vježbi, rado vozim bicikl, planinarim, ali najviše volim trčati. Što dulje dionice, to bolje!
Kako si počela trčati?
Kada sam u 20-oj godini rodila sina, obveze su se povećale i trčanje je bio jedini sport kojim sam se mogla baviti, a da mi ne oduzme puno vremena. Ljubav prema trčanju je ostala.
Da li je trend trčanja u Sloveniji u porastu i kako gledaš na to?
Velik broj ljudi bavi se raznim oblicima rekreacije, pa tako i trčanjem. LJudi postaju svijesni činjenice da je kretanje važno za zdravlja i funkcioniranje u svakodnevnom životu, ili barem za dobar osjećaj i zadovoljstvo. Prije su trčali samo čudaci, a sada trče svi i to je super!
Gdje živiš i kakve su mogućnosti za trčanje u okolici tvog doma?
U Soveniji živim na selu, tako da imam na raspolaganju bezbroj kilometara ceste i makadama koji nisu prometni. U mom kraju ima i mnogo planina, na kojima zapravo i najviše volim trčati . Obožavam planinsko trčanje i naravno, planine.
Koliko često ideš na službene utrke i koliko često treniraš? Što sve radiš na treningu, da li samo trčiš ili ideš i u teretanu?
Već 10 godina sudjelujem na utrkama po Sloveniji, ali i Hrvatskoj i zapravo svugdje po svijetu kamo me put nanese. Treniram skoro svaki dan. KOmbiniram cestovno trčanje, gorsko trčanje, bicikl, vježbe snage i intervalni trening.
Možeš li nam ukratko opisati pripreme uoči himalajske utrke?
U novu 2016. godini prepustila sam se najvećem planinskom izazovu, a on se nalazi na visinama do 4500 m. U 6 dana savladala sam 29 000 metara visinske razlike i 160 km – naravno, sa svom potrebnom opremom u ruksaku kojeg imaš na leđima. Za tu trku priprelamal sam se godinu dana, uzimajući u obzir da sam i prije toga bila u vrlo dobroj kondiciji. Ali za ovu trku imala sam pomno razrađene naporne pripreme: svaki san, 365 dana u godini, bez odmora. Ili sam šest sati trčala uzbrdo, ili sam se bavila intenzivnim visokogorskim planinarenjem, ili sam biciklirala, vježbala u teretani. U sklopu rpiprema priuštila sam si i i masaže, infra crvene saune, hiperbarične komore za bržu regeneraciju… POduzimala sam sve da ne prijeđem kobnu granicu pretreniranosti i premora u krivo vrijeme.
Everest trail race – što je bilo najteže i čega ćeš se najviše sjećati?
U etapnim dijelovima trke najteže je bilo pronaći motivaciju za novi dan i iduću dionicu. Veliki bolovi svaki dan postajali su sve jači, a tu je i sve ono što trku čini težom: spavanje u šatoru, velika hladnoća, loša hrana, malo odjeće koju sam nosila na sebi za razliku od planinara. Sve s to elementi koji trku čini izazovnom i jedinstvenom. Kada dođeš u stanje da četvrtog dana ne možeš ni ustati, noge su pune žuljeva, kada već četvrti dan na sebe navlačiš istu smrdljivu, prljavu, hladnu odjeću, i kada si još uvijek unatoč svemu pun elana i energije, onda znaš da je to jednostavno – ti! I opet ulaziš u novi dan i nove pobjede. Stekla sam mnogo prijatelja ondje i mi trkači smo zapravo bili najsvejesniji u što smo se pustili i što smo sve ovom trkom u životu dobili. Priroda i ljudi u HImalaji posebni su, uvijek ću to pamtiti!
Kakav je osjećaj proći kroz cilj takve prestižne utrke kao prva, te kakvi su dojmovi godinu dana kasnije?
Kada sam prešla ciljnu crtu nisam ni bila svijesna pobjede. Samo sam eljela skinuti sa sebe smrdljivu odjeću koju nosim već šest dana i ptuširati se, naspavati… Tek na postolju osjetila sam sladak okus pobjede, kada su dijelili medalje. NIkada nisam imala takav osjećaj iako sam mnogo puta bila na pobjedničkom postolju. Kada sam se vratila kući, postala sam svijesna svog uspjeha. I nakon godine dana ljudi me zaustavljaju na ulici, svašta pitaju i uvijek rado kažem da je sve moguće ako se hoće i najvažnije je u tome uživati.
Proglašena si za Slovenku godine – kako si primila taj kompliment i da li prihvaćaš ulogu uzora za mlade, ali i starije Slovenke?
RAduje me što sam Slovenka godine jer je to pokazatelj da su ljudi kroz moj uspjeh vidjeli da svatko može doseći nešto što se smatra nemogućim. NAravno, ako vjeruje u svoj cilje i ne opterećuje se svojim oruštvenim statusom, obiteljskom situacijom, okolinu, sportsku karijeru. Mnogi ljudi mi pišu i govore da i oni sada trče i planinare, da sam ih motivirala i dala im snagu i volju i to je zapravo bio moj najveći razlog što sam prihvatila medijsku eksponiranost. Želim da ljudi u medijima vide i pozitivne priče koje im mogu pomoći pri realizacijih vlastitih snova. Prije svega važna je unutarnja sreća i dobra volja, koja nas može zaista daleko odvesti!
Postala si i motivacijska govornica – da li ti se javljaju ljudi koji su potaknuti tvojim primjerom počeli trčati?
Kao što sam već napomenula, moj glavni i jedini cilj medijskog nastupa bilo je to da doprem do ljudi, da ih motiviram i približim mogućnost da osjete sreću. LJudi moraju shvatiti da njihova sreća najviše ovisi o njima samima i za sreću je potrebna aktivnost, e ne pasivost koja je u modi. Ako ne probamo, nikada nećemo znati što sve možemo i naravno da moramo doživjeti i neke poraze, kako bi naposljetku pstvarenje cilja bilo slađe. Potrebno je slijediti srce i to ne znači da smo egoisti, već da rado trošimo svoje vrijeme i energiju također i na druge.
Što je tebi najveća motivacija, o čemu razmišljaš kada ti je teško za vrijeme trke ili treninga?
Na svakom putu nalaze se neke prepreke koje moramo preskočiti ili zaobići. KAda mi je teško, reagiram različito, ponekad čak plačem, ponekad se nekim moram razgovarati, ponekad razgovaram sama sa sobom. Trčanje i sport moja je ljubav i toliko žrtvujem jer sam svijesna da će mi se vratiti. Od sporta dobivam radost koja mi pomaže da preskočim sve prepreke u životu. Nakon svake teške utrke i ja sam jača i hrabrija!
Slovenci su poznati kao sportska nacija – smatraš li da je zaista tako, ili još uvijek postoji velik broj ljudi koji se ne bavi sportom?
Jest, Slovenci su zaista sportska nacija, čak i ljeti ako postaviš pitanje tko to trči i biciklira po hrvatskoj obali – Slovenci! Tu su i veliki sportski događaji koji su također posjećeni.
Što si po zanimanju, kako zarađuješ za život?
Po zanimanju sam ekonomist i imam svoju firmu, bavimo se wellnesom i kozmetikom, vježbanjem i individualnim treninzima.
Kakva je situacija sa sponzorima, s obzirom da trail trkači nisu toliko poznati kao nogometaši ili košarkaši, skijaši…? Trošiš li mnogo novca na svoj sport?
U trčanju nema novca ni mnogo sponzora. Ako imaš sreće, netko će ti dati neku opremu. To je super jer oprema je skupa, nisu dovoljna tri para tenisica godišnje. Trebaju mi posebne tenisice za cestu, planinu, zimu, proljeće, trail, treninge.. To je velik trošak, kao i adekvatna prehrana, startnine za trke, putni troškovi i slično.
S obzirom da često trčiš po planinama, ideš li nekada planinariti i da li ti je planinarenje oblik ležernijeg treninga?
Obožavam planine i često planinarim. KAda bi imala više vremena i odraslu djecu, sigurno bi češće posjećivala svjetske planine. Moje planinarenje zasad svodi se na brzinu – trčim gore i dolje, a se ne mogu prepustiti uživanju u svemu što me okružuje. Ponekad usporim i uživam u pogledima i prirodi.
Kolika podrška ti je obitelj u bavljenju sportom?
Moj muž također je sportaš, oboje djece također. Vjerno me podupiru u svim mojim pothvatima i razvoze naokolo, osim na HImalaju gdje sam morala sama.
Kako tvoja okolina reagira na tvoju trkačku strast – da li je bilo negativnih komentara, da li ti prijateljice postavljaju pitanja poput „Kako to možeš, kako ti se da?!“?
Mnogo ljudi me pita odakle mi motivacija i kako mi se da. Kada sam naporno trenirala za Everest trail, većini nije bilo jasno kako se jedan sportaš amater toliko gorljivo rpišrema kao da je profesionalac koji od toga živi. Mnogi nisu shvaćali odakle tolika volja da postignem cilj koji sam si zacrtala.
Ako uopće imaš slobodnog vremena, što još radiš u prvitanom životu? Hobiji, glazba, film, omiljena knjiga?
Većinu slobodnog vremena posvećujem djeci i mužu, potom sportu. Mnogo putujem, volim kazalište i volim se smijati dobroj komediji. Čitam mnogo knjiga – najviše prije spavanja.
Imaš li u planu neku veliku trku za iduću godinu, možda na nekom drugom kontinentu?
Ove godine imala sam veliku ozljedu. PLanirala sam na veliku etapnu utrku u JUžnu Ameriku, Des Sables Peru, ali morao+m to odgoditi za narednu godinu. Južnoamerički kontinent ima mnogo prekrasnih planina koje svakako namjeravam posjetiti!