Sa velikim nestrpljenjem dočekasmo i dan polaska! U ranim jutarnjim satima krenuli smo iz Sarajeva prema Chamonixu i putovanje je proteklo dobro. Brzo smo stigli do Aoste, gdje nas je sve do kampa u Chamonixu pratila prava jesenja kiša. Misli li smo da od našeg uspona neće biti ništa.
Na naše zadovoljstvo svanuo je lijep sučan dan. Vremenska prognoza je povoljna za uspon narednih tri – četiri dana, ne gubeći vrijeme odvezli smo se do obližnjeg mjesta Buoneville i čekali da nas tramvaj prebaci do Le Nid D’Aigle (Orlovsko gnijezdo) na 2.386 mnv, odakle inače kreće uspon na Mont Blanc. Pored nas su promicala naseljena mjesta razasuta po padinama, povezana žičarama koje se zimi koriste za skijaše, dok ljeti prevoze znatiželjne turiste. Sad je priroda oko nas preljepa a zimski pejzaž je sigurno nestvaran. Pogledamo prema Mont Blancu i ostalim vrhovima čija vječna ledena bjelina svojim blještavilom na septembarskom suncu izaziva divljenje. Izlazimo iz tranvaja poprilično natovarenih ruksaka i pridružismo se mnogobrojnim penjačima do prvog odredišta – Tate Rousse (3.167 mnv), gdje čemo postaviti šator i narednih para dana to će biti naš bazni kamp iz kojeg krećemo na osvajanje vrha.
Ove godine vrjeme je išlo na ruku mnogim penjačima iz regiona tako da je veliki broj naših kolega iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, kao i iz Bosne i Hercegovine zabilježilo uspješan uspon na ovu ledenu ljepoticu. Očekuje nas ustajanje u 4h na 3.167 metara. Kafa, čaj i lagani doručak. Pripremismo se za uspon do doma Gouter (3.817 mnv) koji je polazna tačka za završni uspon na željeni vrh. Dom se ocrtava na litici tačno iznad nas. Gledajući ga iz podnožja činio nam se tako blizu. Ispenjavamo se nepravilno raspoređenom kamenom stazom koja je pri vrhu osigurana sajlama. Na početku uspona naišli smo na prvu prepreku – takozvani „Kuloar smrti”. To je jako strma udolina između dva niza stijena nagiba 45 stepeni preko koje treba poprjeko preći. Uska staza je pod snijegom i ledom naročito u ranim jutarnjim satima. Ukoliko se dogodi da penjač padne završiće na stijenama ili u procjepu ledenjaka. Kao moguće osiguranje tu je postavljena viseća sajla koja je više od metra iznad prolaznika i koju niko u našem prisustvu nije koristio. Opasnost tu vreba od odrona, posebno u popodnevnim satima.
U novom domu Gouter vlada gužva, svi su užurbani, jedni dolaze, jedni odlaze prema sloništu Vallotu, koji je posljednja sigurna tačka za odmor prije samog uspona. I mi smo se uputili prema njemu. Sunčano posljepodne zamjenila je hladna noć uz jak vjetar, koji je, po nekim izvorima, dostizao brzinu i preko 140 kilometara na sat. Strmom stazom vrebaju opasnost od dubokih pukotina ili od strmina s kojih nema povratka. Ispod nas u dolini živi Chamonix. Dok se u visini nas, na vrhovima preko puta užurbano smjenjuju korpe na žičari koju ćemo i mi posjetiti. Tamo se u dolini preko puta između eksponiranih stijena naziru dva zeleno-siva ledna jezera. Proveli smo besanu noć. Kroz svaku, pa i najmanju rupicu u skloništu ulazio je hladni vjetar. Zavijalo je kao u kotlu. Tu smo do ranih jutarnjih sati noć proveli u društvu 14 penjača.
Jutrom se vjetar smirio i sve je postalo življe. Počele su pripreme za uspon. Uobičajeno je da se prema vrhu kreće u dva sata poslije ponoći iz Goutera, a iz Vallota (4.362 mnv) oko pet sati ujutro. U ruksak smo, osim rezervnih rukavica, majica i kapa, stavili nešto vode i energetskih čokoladica. Spavanja kao da i nije bilo. Sačekali smo da se prvi pridošli penjači koji su poslje ponoći krenuli iz Goutera malo zgriju i odmore te nastave svoj uspon. Izašli smo iz skloništa Vallot i krenuli prema vrhu. Kada je svanulo više nije bilo potrebe za baterijskim lampama.
Krivudave kolone penjača vidjele su se daleko ispred nas. Pratili smo ih. Skoro svi su bili u navezi od dva do četiri penjača pa i više. Brži penjači gubili su se iz vidokruga napredujući prema vrhu. Djelovali su kao sitne tačkice koje se tek primjetno miču. Iscrpljujući put, spavanje u šatoru, slaba ishrana, učinile su da je svaki korak na ovoj nadmorskoj visini težak. Velika želja za usponom na vrh pomogla nam je u pronalasku posljednjih atoma snage kako bi došli do cilja. Predstoji nam dio još jednog izuzetno opasnog dijela uspona, takozvanog „Žileta”. Na grebenu Bosses (4.520 mnv) postoji vrlo uski prolaz (30-40 cm) s bezdanima na obje strane. „Žilet” je opasniji kada puše vjetar, što je na ovim visinama uobičajeno. Ovaj put smo sa vjetrom imali sreće, ali sa penjačima u omimoilaženju manje. Prošavši „Žilet” od vrha nas je dijelio još samo jedan strmi uspon. I evo nas! Sav umor je nestao. Stojimo na vrhu veličanstvene planine, ne kao pobjednici već kao mali dio nje same. I gle čuda ni daška vjetra, preljep sunčan dan… Iznad nas plavetno nebo. Ispod nas manji vrhovi za koje je ova visina nedostižna. U dolini Chamonix sa susjednim mjestima. Sve je tu na dohvat pogledu. Osjećam da su mnoge oči u tom gradiću uprti prema vrhu na kojem stojimo, baš kao što su bile i naše prije nekoliko dana. Svima im od srca želim da ostvare san i postignu i dožive željeni cilj i ove neponovive trenutke.
Teško je opisati ushićenje, uzbuđenje. Hiljede misli, slika, velike želje za podjeliti radost uspjeha sa svojim najmilijim koji su nas pretili tokom putovanja… Šta prvo? Završetkom slikanja na vrhu sa zastavama dragih nam prijatelja slijedi povratak. Sada sa povećanim oprezom vraćamo se. Savršen dan, bajkoviti snježni motivi za fotografisanje zaokuplja nam pažnju, tako da zaboravljamo umor, a razdaljinu od vrha do doma Gouter prolazimo brzo. Nakon svega proživljenog spuštanje bi trebalo biti najlakši dio. Ali… Umor, otežava spuštanje kao i led, snijeg na stazi te velike gromade klizavog kamenja. Težak put i mimoilaženje na sajlama osiguranimim nizbrdicama stvara duže zastoje. Treba još jednom proći „Kuloar smrti”. Na dodatni oprez upozorili su nas penjači iz kampa na Tete Roussu koji su pratili periodično obrušavanje velikih kanenih gromada u podnožju strmine „Kuloara”. Sve je dobro prošlo, te stigosmo u kamp kod Tete Rousse, gdje nas je vjerno dočekao naš mali crveni šator. Sve se odvija po zacrtanom planu.
Rano ustajanje, pješačenje do tranvaja i povratak u Chamonix. Smjestili smo se u kamp i poslje dana odmora i šetnje po Chamonix odlučili smo posjetiti ona dva zeleno-siva ledna jezera koja su se vidjela sa platoa kod skloništa Vallot. Prije toga dan čemo provesti na prekrasnom lednjaku Mer de Glace na 3.300 mnv. Užavali smo u živopisnoj prirodi koja okružuje lednjak kao i hrabrim palaglajderistima, tu su još i neustrašivi šetači po lednjaku, slobodni penjači… To je nešto novo i nesvakidašnje za nas. Gdje god da okrenemo foto aparat tražimo ta dva jezera i evo ih tu ispred nas udaljeni na kilometar vazdušne linije. To nam je naredni cilj. Uspinjemo se žičarom do skijaškog centra Flegere L’index odakle nas dobro uređena planinarska staza vodi do Lac Blanc tih čarobnih jezera. Izuzetna ljepota ledničke vode, kamena, drvenih klupa za odmor, planinski kuća kao i nevjerovatna turistička posječenost ostavili su nas bez daha.
Usput nam je pogled često zalutao na vrh Mont Blanca gdje se u jednom trenutku podigla snježna prašina. Koliko li se danas penjača uspelo na ovu snježnu ljepoticu. Okovan ledom i okupan suncem djeluje nestvarno taj vrh na kome smo prije tri dana ponosno stajali. Slike su jedini pravi pokaz za svu ljepotu koju smo doživjeli na svom putu po Alpama… Napustili smo Chamonix udobno zavaljena na sjedištu automobila preživljavam sve ono što se dogodilo nekoliko zadnjih dana. Sjetne misli prolaze mi glavom na tragedije penjača koje su se dogodile ove godine prilikom osvajanja „krova Evrope”. Pokušavam misliti na lijepe trenutke ovog našeg pohoda. Brzo smo stigli do slovenačke, a zatim i hrvatske granice, te u ranim jutarnjim satima stigli i kući.
Tekst: Samela Zelić, „Visokogorci Sarajevo“, foto: Samela Zelić