Anel i Dagna putuju uz minimalne troškove. Evo nekoliko crtica iz njihovog „malog svijeta”…
Mnoge ljude slobodnog duha vjerovatno muči pitanje da li je moguće putovati duže i trošiti manje. To prije svega zavisi od toga, kako shvatamo putovanje, te od motivacije koja nas je pokrenula na put. Ovaj članak nije namijenjen onima, za koje dobra avantura označava prvenstveno obilazak najpopularnjih atrakcija, skitnice, kojem je put samo izgovor za konstantno mjenjanje mjesta ili one, koji putuju isključivo da se odmore.
O Ladaku
Putujući Indijom, četiri mjeseca nam je trebalo da se iz najjužnije savezne države Tamil Nadu dokotrljamo do krajnjeg sjevera subkontinenta, takozvane „krajine visokih planinskih prevoja”, „kapije tibetanske visoravni”, ili ti ga „mjeseca na zemlji”. Riječ je naravno o Ladaku, mjestu autentične prirode i nesvakidašnje mješavine kultura. Naime, zbog svog geografskog položaja ova krajina je rezultat mnogobrojnih budističkih, islamskih i hinduističkih uticaja, što se da primijetiti veoma brzo šetajući glavnim i najvećim gradom regije – Lehom.
Ovo je u potpunosti drugačija Indija, bez gužve, buke i nereda, gdje suživot ljudi izgleda harmonično i smireno. Tokom zime, Ladak je kopnom odsječen od ostatka svijeta, što znatno otežava transport dobara i ljudi. Nagomilani snijeg, na putevima koji spajaju ovu krajinu sa ostatkom Indije, topi se do te mjere da je vojska u stanju raščistiti cestu tek sredinom maja, dok krajem septembra padavine ponovno blokiraju saobraćaj. Da ne bi bilo zabune, govorimo ovdje o području čija je prosječna nadmoraksa visina oko 3.500 metara.
Vozeći se do Leh, posmatrajući po prvi put surovost, prostranost i ljepotu Ladaka, teško nam je bilo zamisliti kako je u ovakvim uslovima visokoplaninske pustinje uopšte nastala civilizacija. Svega tristotinjak hiljada ljudi živi na ogromnom prostoru od skoro devedeset hiljada kvadratnih kilometara, što ovaj region čini najrjeđe naseljenim u Indiji.
Brzo smo shvatili da vrijeme nije bilo na našoj strani, jer od leta za Kirgistan, na koji smo se namjeravali ukrcati, dijelilo nas je svega dvije sedmice, a vidici koji su nas dočekali u Ladaku, nagovještavali su želju za mnogo dužim boravkom. Međutim, nije bilo vremena za gubljenje, tako da smo nakon samo jednog dana provedenog u Lehu krenuli u akciju.
Planinarenje kroz dolinu Marka
Iz Leha smo izašli minimalno pripremljeni, sa malim zalihama hrane, nepreciznom kartom područja (zbog konfliktnih granica sa Kinom i Pakistanom, indijska vojska ne dozvoljava izradu preciznih geografskih karata u ovom regionu) i jasnim ciljem, prolazak kroz dolinu Marka.
Ovo je jedna od najpopularnijih dolina Ladaka s razvijenim stazama za planinarenje. Budući da nas je put doveo ovdje na samom početku turističke sezone, promet planinara bio je ipak neprimijetan, toliko da smo kanaliziranu energiju doline mogli osjetiti nesmetano, na svakom koraku. Osim neosporne ljepote krajolika i tradicije mještana, ovaj planinski put veoma je popularan također i zbog svoje lagane dostupnosti (početak staze je udaljen svega nekoliko kilometara od Leha) i uslova koji su pruženi na stazi. Naime, ovo je jedan od rijetkih trekova u Ladaku gdje su hrana i smještaj dostupni u selima kroz koje prolazi putanja, zbog čega nema potrebe za nošenjem teških ranaca ili iznajmljivanjem nosača. Ipak, ukoliko neko želi proći ovuda sa malim budžetom preporučujemo ponijeti barem vlastiti šator i minimalne zalihe hrane. Ljudi u selima su uglavnom dobre naravi, i željni su pomoći, nahraniti i ugostiti prolaznika po fer cijeni, iako smo naletitli i na dva, tri izuzetka, s kojima smo pregovore završavali po kratkom postupku.
Planinaranje kroz Marku može trajati od pet do sedam dana, u zavisnosti od početne tačke. Većinu vremena hoda se prelijepom dolinom uz rijeku Marka, osim početka i kraja staze, gdje se kao najveći izazovi nalaze dva planinska prevoja visoka 4.950 i 5.150 metara. Upravo sa prevoja, pružaju se vjerovatno i najspektakularniji panoramski pogledi, čijim dijelom su i na dohvat ruke položeni vrhovi Stok Kangri i Kang Jatse. Veliko bogatstvo ovog treka je sasvim sigurno fauna koja okružuje stazu. Tokom šest dana sreli smo stada argali (Blue Sheep), divlje zečeve i jakove, mrmote, zviždare i divlje kokoši.
Završetkom treka kroz dolinu Marka ostali smo sa samo jednom sedmicom na raspolaganju, a za posjetu ostatka Ladaka to bi nam bilo dovoljno jedino ukoliko bi posjedovali vještine teleportacije. Odlučili smo, dakle, ne srljati previše, i izabrati dva zihera – dolinu Nubra i jezero Pangong Tso.
Dolina Nubra
Dolina Nubra je najsjevjernja tačka Indija, u blizini pakistanske i kineske granice, koja Ladak dijeli od planinskog lanca Karakorum. Nubra je smatrana za jednan od najljepših bisera regiona, prije svega zbog pješčanih dina, s kojih se na snijegom pokrivene planinske vrhove pružaju bajkoviti pogledi. Ipak, nisu pijesak i stijene sve što opstaje u ovim surovim uslovima, jer prije sedam vijekova ovdje je zaživjela i civilizacija, tiho i u izolovaciji. Kao ostavštinu nekadašnjeg kraljevstva Nubre u dolini se danas nalazi nekoliko sela.
Najeftini način transporta, pokraj autostopa, jeste dijeljeni taksi s gradskog polo igrališta u Lehu, odakle svega četrdesetak kilometara vožnje dovodi do jednog od dva najviša planinska prevoja za motorna vozila na svijetu (u Tibetu postoji prevoj slične visine), Khardung La (5.359 m). Sa prevoja do doline vozi se još samo nizbrdo.
Stigili smo u Diskit, selo smješteno u blizini ušća rijeka Nubra i Shyok, gdje nam je pažnju odmah privukao manastir iz 17. vijeka izgrađen na brdu iznad sela, te statua futurističnog Buddhe (Maitreya Buddha). Pošto međuseoski javni saobraćaj u dolini skoro kao da ne postoji, a nekoliko prethodnih dana naviknuli smo se na stalan pokret, po dolini smo se vozali autostopom, što nam, skupa sa ograničenim vremenom, nije davalo hrabrost da krenemo nekoliko desetaka kilometra na zapad prema muslimanskom selu Turtuk, posljednjem naseljenom mjestu pred pakistanskom granicom. Boravili smo na pješčanim dinama koje šarmanto prezentuju svoju jedinstvenost između visokih planina, gledajući kamile i turiste koji su došli tu kako bi ih jahali.
Drugi dan uputili smo se stopom uz rijeku Nubru prema sjeveru, do dvorca Zamskhang u selu Tegar. Zlatno doba ove zgrade je davna prošlost, ali možda upravo zahvaljujući činjenici da dvorac nije obnovljen, po selu smo mogli šetati u miru i tišini, bez gomile glasnih indijskih turista. Iskustvo je postalo potpuno.
Za ulazak u Nubru potreban je permit (dozvola za ulazak), koji se bez problema vadi u Lehu.
Pangong Tso
Veoma brzo smo se navikli na autostop u dolini Nubra, te smo odlučili da ćemo se prema jezeru Pangong uputiti na isti način, shvativši da osim toga što je jeftino, ovo je vjerovatno i najbrži način transporta po Ladaku. I bili smo u pravu! Iz Leha smo krenuli u popodnevnim satima, a na obali jezera našli smo se rano ujutro sljedećeg dana. Već tradicionalno, usput smo prešli još jedan ogroman prevoj za motorna vozila Čang La (5.360 metara). Vojnici u čijoj prikolici smo putovali do obale su nas istovarili i pomahali, a mi smo se našli isrred, naizgled netaknutog dragulja usred suhe visokoplaninske pustinje. Pogled koji smo imali bio je tačno onakav kakvog smo ga znali sa razlednica prodavanih po Indiji. Dali smo sebi vremena za uživanje.
Zanimljivo da se Pangong Tso u stvari samo malim dijelom nalazi u Indiji, jer njegov veći dio pripada Kini. Ispostavilo se da zbog su toga svi turisti, ugostiteljske radnje i cijela mašineraija koja iza toga stoji skoncentrisani na jednom mjestu. Iz tog razloga, ubrzo su počeli pristizati mnogobrojni Indijci, a mir i ljepota polako je gubila svoj čar. Pokušavali smo ustopirati prevoz uzduž obale, kako bi stigli bliže kineske granice, ali bezuspješno. U samom hodanju putem također nismo našli satisfakciju, jer su nas svako malo obilazili džipovi, upozoravajući zvukom sirene.
Isreno, iako neupitna ljepota doline Nubra i jezera Pangong teško može razočarati bilo kojeg ljubitelja prirode, shvatili smo da nam je draže planinariti kroz Ladak, daleko od velikog broja ljudi i automobila, gdje vlastitim naporom stižemo do ciljnih tačaka. Iz tog razloga, odlučno stojimo iza toga, da se sljedeći put vraćamo u ovaj region pješke ili na biciklima, dobro opremljeni, fizički spremni i gladni novih dolina, prevoja, vrhova i divljih, neotkrivenih jezera.
***
Naš mali svet
Mi smo Anel i Dagna, bosansko-poljski par koji u rancima nosi teret nekolikogodišnjeg putničkog iskustva.
Blog smo pokrenuli kako bi dijelili priče o putovanjima sa minimalnim budžetom, planinarenju, sportskom penajnju, biciklizmu i volontiranju. Pokušavamo istraživati svijet odgovorno, držimo se podalje od komercijalne turističke zajednice, a samim time i novca koji se u njoj vrti, a sredine u kojima se nađemo trudimo se podržati na direktan način.
Svoje doživljaje dokumentujemo na blogu https://malisvijet.net kako bi pomogli i Vama u potrazi za vlastitim stilom i smjerom putovanja, te motivisali Vas da sami mrdnete dupetom.
Svijet je mali!